Poziv na putovanje

POZIV NA PUTOVANJE

Molim te pođimo na putovanje zajedno,

ponesimo naprtnjače pune hrane i vode,

možda ublažimo samoću putnika na odmorištima,

zaljubljenih u plavetnilo neba i rosu šuma.

Zajedno ćemo lakše podnijeti dosadu nepoznatih hotela,

jer tamo gdje smo mi radost putuje.

S ONE DRUGE OBALE

Već dugo ne stižu glasovi s one druge obale.

Duboko u noć strpljivo iščekujem odluke sudbine.

Nestašni vjetrovi sanjivo vitlaju ulicom

i poprimaju boju tvoga glasa.

LJUDSKA SUDBINA

Sjećanja su krhka i nepotpuna.

Beznačajnost u prolaznosti sveprisutna.

U uzburkanom moru vremena,

jedna ljudska sudbina

čuva duh vremena

zapisana, postaje draga uspomena.

PROLAZNICI SU
TAKO RIJETKI

Obnevidjela okna neutješno plaču prašinom u kišnim kapima,

jedva naziru nepozvane došljake,

prolaznici su tako rijetki,

došljaci se pojavljuju redovito poput prirodne nepogode,

bahato, bezobzirno nešto slome i odlaze.

Neosjetljivi na lagani dašak vjetra

u krošnjama stare kruške.

Izbačeni iz sjećanja,

kao pobunjene sjene pojavljuju se domaćini,

čija srca vole bezuvjetno i bez prestanka.

Vjetar ustrajno donosi njihove uspavanke pune utjehe.

Ptice neumorno pjevaju i ispiru tjeskobu noći punu samoće.

U TIHIM NOĆIMA
PUNIM MJESEČINE

Moja šuma nestaje odjednom i naglo,

u jutrima punim rose sa sve manje cvrkuta,

u sumraku dok se dolinom vuku magle,

u tihim noćima punim mjesečine…

A uspješno je preživjela stoljeća nedaća,

kraljeve, careve, ratove, bolesti i sablasti…

Njegovali su je i tetošili djedovi, očevi, sinovi, unuci

u tihim noćima punim mjesečine…

Sve do jučer vjetar se bezbrižno igrao u njenim krošnjama,

jutarnja rosa darivala je bisere listovima,

pojila bujne krošnje i njene mnogobrojne stanovnike,

u tihim noćima punim mjesečine…

Grmlje je bilo zaklon lanetu,

a duplja kuća vjeverici.

Grane su njihale ptiće u gnijezdima,

u tihim noćima punim mjesečine…

Stigle su drvokradice s motornim pilama,

srušili stoljetne hrastove, rano prije zore

otpilili im grane i odvezli trupce

u tihim noćima punim mjesečine…

Moja šuma nestaje odjednom i naglo,

u jutrima punim rose sa sve manje cvrkuta,

u sumraku dok se dolinom vuku magle,

u tihim noćima punim mjesečine…

DVORIŠTE
NAPUŠTENE KUĆE

Kasno ljeto nazire se

u žutim plodovima dunje.

U dvorištu napuštene kuće

neometano bujaju trave,

kao ogledalo

ljudskog stradanja…

Edvard Munch, Susret u svemiru, 1899.

VRIJEME DREMUCKA

Vrijeme je kao drvo u vrtu,

dremucka i nikud mu se ne žuri

svjetla su prigušena, tišina je oglušena

a mi bismo htjeli, a mi bismo uporno trebali

požuriti, odjuriti, nekamo stići, nekome prići,

a vrijeme neumoljivo dremucka

i nikud mu se ne žuri.

MELODIJA
MATERINJEG JEZIKA

Od kada su joj u ime boljeg sutra opustošili kuću,

i od kada joj je nepoznata zemlja pružila gostoprimstvo,

krstari nepoznatim ulicama nepoznatog grada

praćena ritmom nepoznata jezika,

zagledajući nepoznata lica

sanjareći melodiju materinjeg jezika.

UNUTRAŠNJI ZOV

Akordi prigušuju zveket čaša i tanjura,

opuštaju nas mirisi zgotovljenih jela,

prigušena svjetlost svijeća obasjava nam lica,

ruka u ruci grije nam srca.

Pogled nas spaja neraskidivim nitima,

približuju nam se ustreptala tijela

u čežnji zagrljaja beskrajnog…

OTIŠAO JE
JEDAN PJESNIK

Otišao je jedan pjesnik

danas zauvijek,

posve sam

pomiren i spokojan.

S njim su otputovale njegove radosti,

sa sobom je ponio svoju tugu.

Skupio je sve svoje boli,

sve svoje sumnje,

sve znanje

dugo skupljano i ljubomorno čuvano,

rasplinulo se.

Preostali su samo njegovi zapisi

koji mu sada daruju dah.

PLAMEN SE DIZAO
VISOKO U NEBO

S velikim ushitom srušili su kuću,

koju nisu gradili.

S njom je nestalo i gnijezdo lastavica.

Posjekli su lozu zajedno s mirisom zrela grožđa.

I bijeli jorgovan umro je sa zujem pčela.

U korijenu su sasjekli mlade voćke

i pogazili žute maslačke.

Marljivo su skupili sve žrtve svojih ushita,

slavodobitno ih spalili usred voćnjaka.

Plamen se dizao visoko u nebo,

ali nije osvijetlio njihovu tamu,

niti utoplio njihovu hladnoću.

VRAĆAJU SE RATNICI

Pritisnuti tamom kišnih oblaka

vraćaju se obogaljeni ratnici

kroz pustoš zgarišta što se još dime

praćeni besmislom preranih smrti

mučeni noćnim morama punim krikova

proganjani pogledima uplakanih žena…

Vraćaju se isluženi ratnici

na krilima licemjernih osmijeha

svojim ukradenim životima

u besane noći vlastitim žrtvama

zureći u prazne čaše zaborava

opčinjeni tjeskobom djece bez očeva…

*

Poezija zanosa i ljudskosti

Piše Darija Žilić

Zorka Jekić rođena je 1952. Diplomirala je sociologiju i filozofiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Dosad je objavila zbirke pjesama: Ruka pored ruke, Svemir diše, Tišine i Sanjar, te romane Zlatni ključ, Julijanina marama i Zatišje u Europskoj obećanoj zemlji. U književnom životu prisutna je i kao dugogodišnja urednica u nakladničkoj kući Biakova. Članica je Društva hrvatskih književnika i Hrvatskog filozofskog društva. Karakteristika njezina poetskog rukopisa ogleda se u intimizmu, meditativnosti, povezivanju metafizičkog i emotivnog, te prije svega u humanosti. Naime, autorica se u svojim pjesmama prisjeća prošlosti, odrastanja, suptilno bilježi emotivna stanja, ali i poetizira prirodu, opisuje ljudske sudbine. Budući da je po struci i filozofkinja, u njezinoj poeziji nalazimo i pjesme u kojima se bavi metafizičkim temama, ljudskom egzistencijom, duhovnošću.

Zorka Jekić poetizira  egzistencijalističke teme, pitanje slobode, status poezije u „teškim vremenima“. U posljednjoj poetskoj knjizi Sanjar još je više okrenuta filozofičnim i sociološkim temama, a također možemo uočiti česte iskaze tjeskobe, slike koje su snažne jer govore o zlom vremenu u kojem je „gordost govora“ utihnula i kao da odzvanja samo bezimena ravnodušnost. Zato su česti prizori apokaliptičnosti, kaosa, nemira, nemoći, te povezivanje okoline i unutrašnjeg stanja. Promjene u prirodi, naznake nepogoda, sitni pokreti, sve je to tek suptilan uvod u dramatične priče i sudbine o kojima pjeva. Tako se u pjesmi iz novog ciklusa U tihim noćima punim mjesečine govori upravo o šumi koja nestaje, i pjesnikinja zorno pokazuje kontrast ugođaja te stoljetne šume, blagosti i mjesečine i dolazak drvokradica koji je ruše. I kuće su napuštene u čijim dvorištima „neometano bujaju trave / kao ogledalo / ljudskog stradanja“. I upravo ti napušteni krajevi ukazuju na potresne prizore tog zapuštenog kraja u kojem su „prolaznici tako rijetki“. I vrijeme je u raskoraku s čovjekom koji uporno želi nekud stići, ono „neumoljivo dremucka / i nikud mu se ne žuri“.

Poezija Zorke Jekić je slobodarska, ona zagovara zanos i ljudskost. Neke su pjesme pak posve lišene ljudskih tragova, one su posvećene prirodi, koja postoji i traje svemu usprkos. Ali u njezinoj poeziji nalazimo i pjesme u kojima se govori o neprolaznim trenucima ljubavnih susreta, poziv na snovito putovanje, pjesme o ženama koje su prošle teška životna iskustva, o sjeti koja nastaje zbog sjećanja na drage ljude. Čak nalazimo i potresne stihove koji govore o nestanku čovjeka: „Ljudi su istrijebljeni, / sad su na redu veprovi, / a možda i vrane...“ U novom ciklusu nalazimo i pjesmu o odlasku pjesnika. A svaka ljudska sudbina je važna, piše autorica, jer „čuva duh vremena“ (pjesma Ljudska sudbina). 

Zorka Jekić sjajno zna uhvatiti trenutak, epifaniju, zamrznuti sliku ili je osvijetliti iz nekog posebnog rakursa. Stilistička razina otkriva nam autoricu koja vješto postiže eufoniju zvukovnim efektima, slikovitost, a stvara atmosferu opisom zvukova, predmeta, vremenskih prilika. Njezina je lirska junakinja snovita, blaga, okrenuta unutrašnjem svijetu. Smisao poezije i jest proniknuti u tajnu duše, postojanja čovjekovog, pronaći to jutro i svjetlost koji stoji nasuprot tami. Pisanje, kao igra slovima, ostaje trajno utočište, kao i nepokolebljiva vjera da tragovi ostaju unatoč svemu, pisani tragovi u jeziku koji nose, kako kaže jedna pjesma iz ciklusa, melodiju materinjeg jezika koju ni nepoznate zemlje i lica ne mogu poništiti.